Što je zrakoplovno jedriličarstvo?

Zrakoplovno jedriličarstvo je grana športskog zrakoplovstva, natjecanje u letenju zrakoplovnom jedrilicom. Športska se djelatnost u zrakoplovnom jedriličarstvu osniva na težnji što duljega zadržavanja jedrilice u zraku i ostvarivanja što veće duljine puta (prelet), apsolutne visine i brzine na zadanoj ruti. Prelet može biti ravnom crtom, neravnom crtom, oko trokuta ili oko višekutnika. Priznanja za športske uspjehe u jedriličarstvu značke su Međunarodnoga zrakoplovnog saveza (Fédération Aéronautique Internationale, FAI, osnovan 1905). Različite značke (za početnike: A, B i C; za napredne: srebrno C, zlatno C, zlatno C s 3 dijamanta, klub 1000) dodjeljuju se prema trajanju jedrenja, postignutom preletu i apsolutnoj visini.

Prvo svjetsko prvenstvo u jedriličarstvu održano je 1937. Danas se ono održava svake druge godine, i to za jednosjedne i dvosjedne jedrilice u otvorenoj klasi, a samo za jednosjedne još i u klasama: standardna, svjetska, 15 m, 18 m i klubski Svjetski rekordi vode se u klasama: otvorena, svjetska, ultralaka (najveća masa jedrilice pri polijetanju 220 kg) i 15 m. (preuzeto s enciklopedija.hr)

Dok, na žalost u Hrvatskoj nije toliko raširen sport, zrakoplovno jedriličartvo u svijetu je  izuzetno raširen sport, a glavna odlika jedrenja je let bez motora. Iako se u zrakoplovnom jedriličarstvu leti bez motora, takav let može trajati i po nekoliko sati, te je moguće preletjeti i po nekoliko stotina kilometara u jednom preletu (ovisno o vremenskim uvjetima i vještini pilota).

Budući da generalno gledano, jedrilice nemaju vlastiti motor, postoji nekoliko načina uzlijetanja jedrilica:

• aerozapregom – Pomoću vučnog užeta jedrilica se prikvači za avion koji je zatim uzdigne do željene visine. Tada pilot jedrilice otkači jedrilicu od aviona i nastavlja slobodan let, dok se avion vraća natrag na aerodrom
• vitlom – Pomoću vrlo dugačke sajle jedrilica koja se nalazi na jednoj strani piste zakačena je za vitlo koje se nalazi na drugoj strani piste. Vitlo pomoću bubnja brzo privlači sajlu prema sebi, a zbog oblika krila na jedrilici, jedrilica dobiva uzgon i uzlijeće do određene visine. Za razliku od aerozaprege, na kojoj možete reći pilotu aviona do koje visine želite da se uzdignete, na vitlu ste ograničeni dužinom sajle, te su tu u pravilu uvijek manje visine koje se postižu pri uzlijetanju, nego kod uzlijetanja s aerozapregom.
• gravitacijsko – Ovo je skoro već zaboravljen način polijetanja, no, bitno ga je spomenuti jer ima još klubova koji ga prakticiraju. Naime, staze za uzlijetanje na ovaj način nalaze se na padinama brda. Nakon što se pilot smjesti u jedrilicu, jedrilica se postavi na samu padinu i slobodnim padom kreće se prema litici. Pri dolasku na liticu, jedrilica je već nakupila brzinu da može samostalno nastaviti let.
• s pomoćnim motorom – Iako smo gore u tekstu napisali da jedrilice nemaju vlastiti motor, u novije vrijeme postoje jedrilice na koje su ugrađeni električni sustavi motora za polijetanje i/ili održavanje u zraku (sustainer). Obično se sustainer sustavi montiraju u trup jedrilice iza pilota, te po potrebi izađu iz trupa prema gore, no postoje i oni koji se montiraju naprijed (Front Electric Sustainer). Kod takvih sustava, elisa se po potrebi otvara kad se sustav koristi, a kad se ne koristi, elisa se prilagodi trupu jedrilice kako bi stvarala što mani otpor. Jedrilice s pomoćnim motorima spadaju u izuzetno skupe jedrilice

Način upravljanja jedrilicom skoro u potpunosti je isti kao i kod aviona, osim što jedrilice nemaju motor. Princip kojim se jedrilica zadržava u zraku sličan je onima kod zmajeva i paraglidera, ali jedrilice mogu duže izdržati u zraku i prijeći veće udaljenosti.

U sportskim natjecateljskim disciplinama zrakoplovnog jedriličarstva natjecatelji se rangiraju po vremenu, brzini ili duljini preleta, ovisno o zadanoj disciplini natjecanja.